Ljudi i običaji
Stanovnici Istre oduvijek su bili težaci, a čime su se bavili, možemo odrediti prema konfiguraciji tla na kojemu su obitavali.
U brdima Ćićarije Istranin je bio skroman pastir, o čemu svjedoče i brojne narodne poslovice: Ovaca bez pastira ne da ni mlika ni sira. Ki čuva ovcu, čuva i vunu. U središtu ovog malog kontinenta dominira siva zemlja, teška za obradu, ali blagodatna. Upravo je ona izrodila Istranina-orača. Jugozapadna Istra, ona zagasito crvene zemlje, područje je vrsnih vinogradara kojim se prostire carstvo malvazije, dok se uz more poluotoka oduvijek ribarilo i živjelo od ribarstva: Ki spi, ribe ne lovi.
Istranke su oduvijek bile požrtvovne žene koje su na svojim leđima nosile cijelu kuću, a ne samo njezina četiri kantuna. Kada su, primjerice, išle po vodu do dalekih izvora, noseći je potom k svojim domovima u brenti na leđima, da ne bi 'besposličarile' putem su još i plele.
Od povijesnih zanimanja, prema kojima je Istra bila znana, danas su gotovo nestale nekad presudne djelatnosti - kamenoklesar i lončar, dva tako različita zanata. Jedan u kojem se grubo reže kamen i drugi kojim se nježno oblikuje glina u posuđe.
Žitelji ovog Poluotoka u rijetkim prigodama znali su se pjesmom i plesom razveseliti. No i pjesma im je tvrda, atonalna, arhaična, a pjeva se dvoglasno. Instrumenti - drevni, pastirski: roženice, mih, duplice… Najpopularnij ples je balun, a nošnja jednostavna, dvobojna - smeđa i bijela.
Istranina je lako prepoznati - blage je naravi, radišan, strpljiv, pomalo nepovjerljiv i oprezan, sporih kretnji, pritajene snage. Lako uspostavlja poznanstva, prava prijateljstva teže, ali tada za cijeli život. Najviše cijeni poštenje - dana riječ osnovno mu je mjerilo komunikacije i suživota: Vo se veživa za roge, a čovik za besidu.
A ukoliko ga sretnete na nekom od seoskih puteva, bio mlađi ili stariji od vas - uvijek će vas prvi pozdraviti i iskreno pogledati u oči.
