Kada se nakon dugog razdoblja krize i umora, u XIII. stoljeću grad Poreč ponovno počinje nakratko oporavljati, to se osjeća i u katedrali. Sedam stoljeća nakon Eufrazija u prostor njegove bazilike smješta se jedno novo remek djelo. Godine 1277. izgrađen je veliki mramorni ciborij, a dao ga je izvesti porečki biskup Oton.

Visoki je baldahin postavljen na četiri tanka stupa koja su pripadala prijašnjem ciboriju s kapitelima iz VI. stoljeća. I novi je baldahin prekriven mozaicima, a na čeonoj strani donosi isti ikonografski motiv kakav već postoji na zidu apside. To je Navještenje.

Različito vrijeme, dakako, unijelo je niz formalnih preinaka. činjenica da se likovi Marije i Gabrijela nalaze u drugačijim prostorima, sada u trokutastim isječcima iznad luka, sigurno da je nametala i drugačije kompozicijske postupke. Na lijevoj je strani anđeo, visoko uzdignute ruke na pozdrav i preko ramena zabačenim glasničkim štapom. Njegov je iskorak sada silovitiji, a to prikazuju i brojni nabori odjeće, te odmaknuta krila. Prostor između anđela i Marije, s jedne i druge strane, ispunjava povijeno drvo. Marija sada stoji ispred prijestolja iza koga se opet nastavljaju zgrade. Izraz njezina lica, glave potpuno nagnute u znak zbunjenosti, prati gesta desne ruke: otvorena dlana i uzdignute visoko gore.

Duševna stanja novo vrijeme nastoji iskazati s mnogo više retorike. Biskup Oton će, na neki način, u manjem mjerilu ponoviti proces što ga je mnogo ranije provodio njegov veliki prethodnik. To je proces uraštanja kulturnih tragova jedan u drugi. I sada se, naime, kao i u VI. stoljeću preuzimaju elementi ranijeg vremena i ugrađuju u novo.

Ranobizantski stupovi i kapiteli pridržavaju konstrukciju novoga gotičkog baldahina prekrivenog mozaicima koji jasno daju na znanje da završava jedna tradicija i nastupa nova u kojoj znakovi Bizanta sve više atrofiraju da bi uskoro potpuno iščezli. Kao što je sredinom VI. stoljeća Eufrazije u Poreč unio duh Bizanta i tako za niz nadolazećih stoljeća tom gradu odredio jasan politički, kulturni i umjetnički smjer, tako i s Otonova ciborija nedvosmisleno odčitavamo novo vrijeme. Ti mozaici i zašiljeni lukovi ciborija odaju svoje venecijansko podrijetlo. Međutim, oni su na neki način napredniji od ukusa koji tih godina gospodari Venecijom. Napredniji stoga što odaju i reference svojstvene paleološkoj obnovi slikarstva u Carigradu.