Alija Rešić: Retrospektiva

O eventu:

Samostalna izložba

Otvoreno:  
17:00 - 21:00, subotom 10:00 - 13:00, nedjeljom zatvoreno 

Alija Rešić: Retrospektiva - Retrospective -  Retrospettiva [pdf]

Žena nosi svijet, jednom je prigodom izrekao akademski kipar Alija Rešić. Sagledavši na ovoj retrospektivnoj izložbi radove iz gotovo svih faza njegovog bogatog opusa, vidljivo je da je Rešić svoje stvaralaštvo u najvećoj mjeri posvetio ženi. Za Aliju ona predstavlja pojam uzvišenosti, čistoće i savršenstva, te svoje brojne aktove modelira s naglašenim pijetetom ne zatomljujući njihov erotski naboj. Premda autor akcentira putenost, ženu ne tretira kao prolazni objekt požude već suptilno naglašuje njen karakter majčinstva i plodnosti, ali i snažnu osobnost čiji ratio pobjeđuje brojne turbulencije svakodnevnog života. Jedna takva Alijina ženska figura desetak je godina stajala ispred ulaza u podzemni antikvarni svijet poznatog boema, sakupljača, erudita i hodajuće pulske znamenitosti Borisa Nemeša. Nakon njegove prerane smrti antikvarijat je zatvoren, a skulptura je uklonjena jer to je mjesto postalo glavnim ulazom u tada otvoreni Zerostrasse, sistem pulskih skloništa ispod Kaštela koje je sagradila Austrougarska monarhija neposredno pred Prvi svjetski rat.

U sklopu svoje izložbe u Gradskoj galeriji Pula, Alija je privremeno vratio tu istu skulpturu na mjesto gdje se godinama nalazila i postala jednim od vizualnih akcenata grada. Gledajući je sada, kao i njegova privremeno postavljena dva ženska akta koja sjajno akcentiraju rimski zid između Herkulovih i Dvojnih vratiju u Carrarinoj ulici, postajemo svjesni koliko je javna skulptura Puli potrebna. Evidentno je da treba početi voditi sustavnu brigu o tom važnom segmentu urbane kozmetike te planski, uz pomoć eminentnih stručnjaka, početi provoditi takvu politiku kako se ne bi ponovo desilo nemušto postrojavanje bisti narodnih heroja iza sjajnog Radauševog spomenika u Titovom parku ili neplanska ponavljanja usamljenih ekscesa kao što je bista Lina Mariania pred Circolom (postavljanjem Rešićevih aktova upravo je dobila kakav-takav smisao), Matka Laginje u parku Petra Krešimira, Jurja Dobrile u istoimenom parku itd.,itd.

Izlazak Rešićevih skulptura iz galerijskog prostora u gradsko tkivo oplemenio je javne površine i ukazao da je došlo vrijeme da Pula ne bude više gradom razasutih bisti i da se spomenička plastika počne sustavno planirati. U parku Petra Krešimira Alija je postavio veliku (r = 2,5 m) okruglu skulpturu, autorsko viđenje i interpretaciju virusa Covid 19 koji će sad, nakon odrađene turističke sezone, ponovo eskalirati. Za razliku od poetičnih aktova u Carrarinoj ulici, ova autorova skulptura nije nimalo estetski privlačna. Crne je boje, a u svojoj je izradi unatoč mrežastoj strukturi gruba i sirova. Metalne crne šipke konstruktivni su i noseći elementi velike kugle čija je površina zatvorena mrežastim žičanim rasterom, a opasana je sivim lancima te djeluje upozoravajuće, prijeteće i zastrašujuće. Crni plastični cvijetovi krizantema (cvijeće što se nosi na groblja) probijaju površinu kugle stršeći u zrak, a osim što su prepoznatljiv deskriptivni element Corone, ironično naglašuju česti krajnji ishod učinka ovog virusa koji je definitivno u zadnje tri godine promijenio svijet. Izravnih ili neizravnih posljedica pandemije korone nije dakako bio pošteđen ni Alija koji je ovu skulpturu radio i s namjerom da upozori na globalnu manipulaciju moćnika nad običnim ljudima koja je putem epidemioloških mjera sputala individualnost i slobodu socijalnog izbora čime je sustav znatno povećao kontrolu nad pojedincem. Čovjek je danas doveden pred zid o čemu više ne može šutjeti ni tihi i samozatajni kipar Alija, koji se sad prvi put upustio u ono što smo skloni zvati socijalno angažiranom umjetnošću.

Opisana skulptura ili instalacija iznjedrena je iz posljednjeg Rešićevog ciklusa Trilogije odrastanja, triptiha nastalog 2021. godine kojim autor simboličkim jezikom progovara o tri faze života; djetinstvu, zreloj dobi i starosti. Tri skulpture identičnog oblika predstavljaju ljudski mozak čiju strukturu, kao metaforu majčinstva, personificira multipliciran i isprepleten ženski akt, a vijci i čavli što iz mozga vire ilustriraju pojedinu životnu dob. Kada sagledamo triptih iz daljnjeg očišta, evidentno je da on aludira na izgled Corona virusa, odnosno da autor asocijativnim postupkom progovara i o našoj recentnoj i zastrašujućoj stvarnosti.

Alija Rešić je svoj autorski put započeo s poetično - putenom odom ženi što je već jasno naglasio u svom prvom ciklusu znakovita naziva Venera. Mladi kipar u toj se seriji tek formira kao autorska osobnost te ne čudi da su još vidljivi oblikovni utjecaji njegovog profesora, Ivana Sabolića, ali i da proučava svjetske velikane kiparske misli Moderne, poput Henry Moora i Aristide Maillola. Taj njegov rani kiparski ciklus inventivno i suvislo sublimira spomenute kiparske utjecaje ali i postupno promiče autentičan autorski rukopis koji se očituje u inventivnom ritmu postavljanja mase u prostor, kao i u dijalogu snažnog i monumentalnog plastičkog oblikovanja s rafiniranom i svjetlosno akcentiranom teksturom površine. Rešićeve skulpture posjeduju naglašenu voluminoznu masu zatvorenu u napregnutim (kad je potrebno i stiliziranim) formama, ali unatoč njenoj statičkoj postojanosti evidentno je da taj impresivni volumen autor želi pokrenuti, probiti oblikovnu strukturu i osloboditi silnu energiju koja, iako sputana čvrstinom oblika, nestrpljivo i nemirno vrije ispod napete kiparske opne. U sljedećem ciklusu, nazvanom Obala, Alijina kiparska forma nešto je više istesana, lakša i elegantnija te je primjetna težnja racionalnoj gradnji prostora unutar samog tijela kipa. Paralelno s kiparstvom, Rešić se sve intenzivnije bavi crtežom i slikarstvom te je u tim izričajima znatno slobodniji nego u skulpturama, premda im je početna vokacija identična. Slikane i crtane kompozicije rađene su brzo, gotovo skicozno, a odišu jakim ekspresionističkim nabojem koji ukazuje na veliki likovni potencijal autora koji svoje vizije želi što prije realizirati te dolazi do laganih odstupanja od zadanosti forme i strogosti proporcija, što si rasni kipar kao što je Alija ne može dopustiti kada radi u svom matičnom mediju. Crteži i slike levitiraju na rubu kompozicionih i oblikovnih zakonitosti, a u sprezi s autorovim istraživanjima forme rezultiraju specifičnim modernističkim manirizmom. U ciklusu Lungo mare, koji nastaje početkom dvijetisućih godina, taj se manirizam proširuje i na skulpture, koje su sada manjih formata, a pokazuju odmak ne samo slobodnijim oblikovanjem već i izvjesnom geometrijskom stilizacijom figure, sličnoj onoj kakvom su bile oslikane antičke vaze dipilonskog stila. Sama je forma (uz manirističke odmake koji se najjasnije očituju u malim glavama figura), donekle i minimalistički interpretirana, a pokret je sada zaustavljen u trenutku i imaginarno realizian namjernim stliziranjem i rotacijama osnovne (list) forme.

Alija Rešić kipar je koji ne izlaže prečesto, ne sudjeluje aktivno u likovnim i kulturnim strukturama, ne zanjimaju ga tijekovi suvremenosti  niti ikakva trendovska pripadnost. Dosljedan svojoj rasterećenoj, opuštenoj i pomalo romantičnoj poetici i izvjesnom anakronizmu, čini svjestan odmak od stvarnosti te pušta da vrijeme protiče mimo njega. Svoj likovni izraz godinama njeguje isključivo kao sredstvo uživanja, a ne kao programski zadatak ili cehovsku obavezu, a promocija vlastitog rada nije ga u stvari nikada odviše zanimala jer stvara samo kad to doista želi. Istovremeno je homo ludens i homo faber, jer za njega prije svega vrijedi pravilo da je stvar vrijedna ako je s ljudskom rukom i radošću napravljena, jer kako kaže: umjetnost je dio života,a život je umjetnost.

Mladen Lučić

Alija Rešić rođen je 1952. godine u Prijedoru u Bosni i Hercegovini. Školu Primjenjenih umjetnosti upisuje 1970. godine u Sarajevu u klasi prof. Alije Kučukalića, ali već sljedeće godine odlazi u Zagreb gdje na školi Primjenjenih umjetnosti upisuje odjel kiparstva kod prof. Ante Despota i prof. Belizara Bahorića.

Akademiju likovnih umjetnosti upisuje u Zagrebu 1975. godine te pohađa crtačku klasu prof. Ivana Lovrenčića, slikarsku prof.Ive Šebalja te kiparsku prof.Stipe Sikirice. Nakon dvije godine prelazi u kiparsku klasu prof. Ivana Sabolića gdje je diplomirao 1980. godine, kada postaje i suradnikom Majstorske radionice prof. Antuna Augustinčića pod vodstvom Ivana Sabolića.

Status slobodnog umjetnika pri ZUHU stekao je 1981., a od 1999. godine član je HDLUI-a.  Održao je dvadesetak samostalnih te sudjelovao na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a višekratno je i nagrađivan. Živi i radi u Hrbokima kraj Barbana u Istri.