ISTRA INFO COVID-19 X  

Zabava i tematski parkovi

Porečke skulpture


SkulpTura
Porečka javna zbirka skulptura najvećih hrvatskih suvremenih i modernističkih kipara okuplja jedanaest djela koja ćete pronaći u užoj povijesnoj jezgri grada, koji je 80-ih i 90-ih godina postao prava galerija suvremene skulpture na otvorenom.

Tijekom turističke izgradnje Poreštine početkom 60-ih godina u Poreč i Vrsar dolazi više afirmiranih hrvatskih slikara i kipara pa se nekima od njih ovdje nudi i stvaranje i izlaganje djela.

Kada je 1983. godine hotelsko-turističko poduzeće Riviera slavilo 30. godišnjicu osnutka, na terasi Gradske kavane postavljena je skulptura Majčina igra. Riviera je tada utemeljila i svoju slikarsku koloniju koja postoji i bez prekida djeluje sve do danas. Skulptura je bila vrlo dobro prihvaćena pa se nastavilo s postavljanjem novih svake godine sve do početka Domovinskog rata 1991. Grad je zatim, nakon prekida, dobio još dvije skulpture 1995. i 1997. godine.

(1)
Kip od kiše
Peruško Bogdanić (1949.)
Među građanima Poreča, i u nepotpunom razumijevanju njezinog značenja i položaja u prostoru, ova je skulptura odmilja nazvana Štronco di bronco. Naziv je to koji se ustalio u govoru zbog svoje simpatične jezične igre i česte upotrebe imena skulpture kao jednog od glavnih mjesta sastajanja. Kip od kiše je kamenoklesarsko-umjetnički uradak koji predstavlja fontanu, izliven u bronci. Monumentalna je i jasne konkavne napetosti, kao da je uvija vjetar sa sjevera, a prolaz kao portal tu napetost rasterećuje. Tako podsjeća na vrata, a oblik prolaza usklađuje se s prozorima okolnih zgrada. Skulptura ima i velik auditivni potencijal te je neiscrpan udaraljkaški instrument prolaznika i omiljeno mjesto za dječju igru.

(2)
Ljeto
Tomislav Ostoja (1931.)
Skulptura je 2006. vandalizirana i bačena u more te trajno uništena, a ostaci pohranjeni. Možda je zato Porečani zovu Kupačica. Nakon punih devet godina skulptura je 2015. godine vraćena na svoje mjesto. Umjetnina Porečane podsjeća na ljepotu i ugođaj koje ljeto donosi u malo turističko mjesto. Autor ima ciklus skulptura pod nazivom Ljeto, svi mu radovi imaju humornu notu, ali i običnost, koja makar pod šeširom ugode, ostavlja nešto nelagode i nije puka radost. Voluminozni likovi bez osobnosti lica bezbrižni su, u različitim međuodnosima tijela. Promatračima nudi mnogo sugestija - je li tužna, zamišljena, sjetna, uplakana, uspavana ili se samo opušteno, fjakasto sunča?

(3)
C-3
Dušan Džamonja (1928. - 2009.)
U svojim radovima Džamonja eksperimentira koristeći tradicionalne materijale na nov način. Tehnika skulpture s drvenom jezgrom u koju se utiskuju željezni čavli da bi konačno bila spaljena i ostavila ljušturu od metala unosi u Džamonjine radove novo vrednovanje unutarnjeg prostora i svjetlosti. Skulptura C-3 razlistane je, sferične forme geometrijske čistoće. Karakteristično za Džamonjin rad, značenje je simbolično, figurativno te je na ovome mjestu samo najava Parka skulptura u Vrsaru, osnovanog za javnost 1981. godine.

(4)
Oblik prostora
Ivan Kožarić (1921.)
Skulptura je dio autorova ciklusa iz 60-ih godina. Jedna od takvih skulptura, ali mnogo veća, postavljena je ispred zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Ovaj je ciklus skulptura nastao u razdoblju Kožarićeva djelovanja u okviru umjetničke grupe Gorgona. Skulptura propituje mogućnosti predstavljanja vanjskog i unutrašnjeg prostora, punina i praznina. Pročišćena je, apstraktno-simboličkog oblika i jezgrovita – izraz se reducira iz figurativnih i suvremeno estetiziranih forma.

(5)
Prvi heretik
Peruško Bogdanić (1949.)
Autor sažima formu u potrazi za mitskim praoblikom, totemskom formom, i nadovezuje se na kasnomodernistički primarni, čisti oblik, dajući mu simboličke odlike, često iz povijesnih i mitoloških izvora. Spaja konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima i otvara nove puteve kiparskim promišljanjima. Svoj je tzv. heretički studij Bogdanić započeo 1976. godine kada je diplomirao bez izrade akta, što je na Akademiji bio dotad nepoznat slučaj. U svjetlu Bogdanićeva kasnijeg kiparskog razvoja ta činjenica nije samo anegdota; ona prerasta u raskrižje na kojemu je krenuo vlastitim putem. Prvi heretik totemska je skulptura, nabijena simboličkim značenjima, u kojoj se igre s elementarnim oblicima kontrastiraju i povezuju u dinamičke strukture. Bogdanić je od 1996. mentor, a od 2002. godine umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru.

(6)
Majka i dijete
Stanko Jančić (1932. - 2018.)
Jančić u hrvatsko kiparstvo uvodi svakodnevne, trivijalne teme; ženskomu liku pristupa kritizirajući suvremeni trenutak. Zaokupljen odnosom volumena i prostora te naročito pokretom, radi malu plastiku, multiplicirane, stilizirane figure često bliske futurističkom izrazu. Istaknuvši se svojim analitičkim, metafizičkim, ali i intimističkim pristupima skulpturi, proširio je shvaćanje kiparstva i zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Od 1975. godine radi malu plastiku u bronci zaokupljen prostorom i kretanjem, izrazom blizak dinamizmu futurizma, dok se u 1980-im i 1990-im ženski lik pojavljuje u raznovrsnim oblicima. Skulptura Majka i dijete visoko je stilizirana i apstrahirana što se posebice uočava u oblicima glava. Naglasak skulpture je na plohi, ona je razlomljena, razlistana. U uhvaćenom trenutku skulptura je zapravo dinamična, lepršava te su jasni futuristički utjecaji.

(7)
Majčina igra
Frano Kršinić (1897. - 1982.)
Majčina igra izrađena je 1942. godine, a u Poreču postavljena 1983. godine povodom 30. obljetnice rada hotelsko-turističkog poduzeća Riviera. Skulptura je kompozicijom nalik kolijevci, prikaz majke i djeteta naturalistički je, mimetičan, realističan te interpretiran lirski. Forme tijela skulpture naglašene su, valjkaste i stožaste, dok je kompozicija obrnuto piramidalna. Čitav je prostor probijen otvorom ispod ruku. Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika iskazuje blagost materinstva, ljepotu mladosti i erotičnost ženskoga tijela. Kršinićeva pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma, ornamentalnim oblicima secesije i nacionalnom romantikom Medulićevaca.

(8)
Dunja XVII
Kosta Angeli Radovani (1916. - 2002.)
U Radovanijevu opusu posebno mjesto imaju Dunje, kojih je izveo 20-ak, ženski aktovi punih, zrelih oblina (dunja kao voće koje se ostavlja da dozrije za Radovanija bila je personifikacija ženskog tijela kao prapočela i trajanja). Dvama načinima modeliranja, oblim volumenom i rezanjem mase, dolazi do dinamične ravnoteže mase i površine. U kasnijim aktovima prevladavaju kubični oblici. Dunja XVII svojim je stilom negdje između izvedbi Kršinića i Jančića. Skulptura posjeduje kiparsko tijelo, dok je lice slikarsko – jedva naznačeno, plitkog volumena, kao da je nacrtano.

(9)
1970
Branko Ružić (1919. - 1997.)
Ružić stvara istodobno arhetipska i suvremena djela, nadahnut izvornim utjecajima koje je pronašao u rodnoj Slavoniji (lokalna tradicija) i na putovanjima 50-ih (Lascaux, Stonehenge, Tarquinia). Uspostavlja vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Godina 1970. visoko je apstrahirana skulptura sjedeće figure. Ona je lapidarna i antropomorfna s izraženom ekspresijom osobnosti. Karakteristično za autorov rad, unutarnja je dinamika snažna, a figure su oblikovane kao sugestivni antropomorfni znakovi ispunjene životnom snagom.

(10)
Jedra
Šime Vulas (1932. - 2018.)
Vulas odbacuje suvišno na skulpturama i priklanja se svijetu totema. Jedra, svijeće, jarboli, katarke, gradovi, orgulje, portali i tvrdalji motivi su koji prevladavaju u autorovom opusu. Godine 1963. izradio je prvu skulpturu u nizu Jedra i taj će motiv postati njegova umjetnička opsesija. Premda u cijelosti nefigurativno, Vulasovo kiparstvo odaje duboku povezanost s dalmatinskom tradicijom i zavičajem. U svome radu reinterpretira tradicionalne motive, reminiscencije na zavičaj kroz modernu metodu i tradicionalne materijale. Jedra imaju monumentalnu formu s dinamičkim donjim dijelom koji daje ritam i statični disbalans.

(11)
Vrata XX. stoljeća
Slavomir Drinković (1951.)
Skulptura postavljena 1997. godine, jedanaesta po redu, krajnje je jednostavnih oblika, napetih površina i odnosa. Ona podsjeća na dvije magnetske polutke koje se istovremeno privlače i odbijaju, a na svakoj je rimska brojka 10, odnosno, 20. je stoljeće raspuknuto na dvije polutke. Kroz središnju pukotinu pogled pada na otok Svetog Nikole, prirodni lukobran grada Poreča i svjetionik koji je bio nastanjen još u prapovijesti. Kako je upravo posljednjih nekoliko godina otok od 'divljeg' postao svojevrsna turistička rezidencija, pogled kroz ova Vrata XX. stoljeća, koja ujedno otvaraju i zatvaraju pogled, ukazuju što su 20. stoljeće i turizam donijeli Poreču.

Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Porečke skulpture
Prikaži